1. Prolog
Uspon društvenih masa vezuje se uz pojavu političke modernizacije. Za svaku politiku, bila ona demokratska ili nedemokratska, ističe se uloga društvenih masa u formi naroda, nacije, klase, mnoštva građana. Političaru je važno, bez obzira da li je akter demokratske ili nedemokratske forme vladavine, poznavanje ponašanja društvenih masa o čemu je u već klasičnom djelu Psihologija gomila početkom dvadesetog stoljeća pisao francuski autor Gustav Le Bon. Karl Mannheim, jedan od utemeljitelja sociologije znanja, u fragmentu Zašto do sada nije bilo političke znanosti? raspravlja što bi sve trebao znati političar da bi se bavio politikom. Među inim znanjima izdvaja „masovnu psihologiju“ ili psihologiju masa. Ovaj tip znanja relevantan je za poznavanje ponašanja izbornih masa. Mannheim naglašava tehniku vladanja društvenima masama ”bez koje se ne može u društvima masovne demokracije” (Karl Mannheim. Ideologija i utopija. Naklada Jesenski i Turk. HSD, Zagreb, 2007., str.127.). Koncept ”tehnike vladanja” posvema se uklapa u novovjekovno tumačenje politike kod N. Machiavellija. Tehnika vladanja masama u demokratskim i nedemokratskim porecima podrazumijeva organizaciju političkog života društvenih masa. Canetti piše o tomu kako ”masi treba usmjerenje” (Elias Canetti. Masa i moć. GHZ,1994.). Današnje su demokracije masovne i moraju se organizirati preko predstavništva. One su u doba druge moderne više postdemokratske u kojima je klatno demokracije otišlo u pravcu oligarhije. Stoga Žarko Paić piše o ”dobu oligarhije”. Budući da svi o svemu ne mogu odlučivati potrebno je predstavništvo koje se organizira ”odozgo”. Meritokracija, elite ili oligarhija organiziraju i postavljaju demokraciju na scenu. Organizacija ”odozgo” znači i proizvodnju pristanka, koja više odgovara interesima gornjih slojeva negoli društvenim demokratskim masama. Zato su gornji slojevi više zainteresirani za izbore od samih građana.
2. Demokratske mase u politici u sjeni oligarhije. O postdemokraciji i postdemokratskom stanju
Mit o moći demokratskih masa leži u konstrukciji demokracije kao ”vladavine većine”. Većina bi trebala imati moć u odnosu na manjinu. Ako bi imala takvu moć onda bi se mogla stvoriti ”tiranija većine”. Odnosi moći u politici, uključujući i onu demokratsku, nadasve su bitni jer je novovjekovna politika ”volja za moć” i tehnika vladanja ljudskim masama. Analiza moći relevantna je u elitističko-kompetitivnom modelu demokracije. U tom modelu do izražaja dolazi uloga i značenje moći gornjih društvenih slojeva u organizaciji masovne parlamentarne demokracije ”odozgo” u odnosu na ”direktnu” referendumsku demokraciju ”odozdo”, kao reakciju na vladavinu oligarhije u demokraciji. Dekonstrukcija mita o ”vladavini većine” moguća je ubacivanjem ideje moći kao analitičke jedinice u raspravu o stvarnim nositeljima moći u demokraciji. Onoj opće prihvaćenoj definiciji da je ”demokracija vladavina većine” suprostavljam vlastitu definiciju demokracije: “Demokracija je vladavina većine, u kojoj većina bira manjinu, kako bi manjina vladala većinom“. Iz ove definicije razvidni su odnos moći i tranzicija većinskog vladara s jednokratnom moći na dan izbora u objekt moći izabrane manjine ili političke oligarhije koja se nakon izbora pretvara u ”tiraniju manjine”. Demokracija se postavlja na pozornicu. Ona se igra i simulira kako bi oligarhija dobila demokratsku legitimaciju,a demokratske mase osjećaj moći. Riječ je o inscenaciji izbornih igara. Tako dolazimo do egzistencijalnog odnosa postmoderne demokratske mase kojoj ritam daje oligarhija preko medija stavljajući je u strogo zadane reducirane okvire političkoga djelovanja. U postizbornom razdoblju nakon ”proizvedenog pristanka” provode se tehnike neutraliziranja moći demokratskih masa. Tehnike neutraliziranja moći demokratskih masa uz pomoć starih i novih medija su anestezija, narkotizacija, fraktilizacija pozornosti preko novih medija i manipulacija na društvenim mrežama. Sadržaji koji vode neutralizaciji moći masa su zabava (samo zabava RTL), proizvodnja pseudo događaja, konstrukcija društvenog spektakla, konzumentska kultura i sadržaji reklamne industrije. Neutralizirana demokratska masa uopće nije opasna oligarhijskoj manjini u vremenu današnje postdemokracije ili post demokratskog stanja.
Riječ je o novom stanju u kojem se demokracija zatekla u vremenu velike transformacije svijeta na prijelazi iz 20. u 21. stoljeće, što je moguće vidjeti iz naredne tablice u koju smo uvrstili glavne markere za razumijevanje stanja demokracije kao što su globalizacija, nova konfiguracija politike i demokracije, minimalna liberalna demokracija i posljedice koje nastaju kao rezultat promijenjene konfiguracije demokracije na prijelazu stoljeća.
Tablica 1. Opis postdemokracije u doba druge moderne
GLOBALIZACIJA | NOVA KONFIGURACIJA POLITIKE I DEMOKRACIJE | MINIMALNA LIBERALNA DEMOKRACIJA | POSLJEDICE |
---|---|---|---|
Dominantna uloga globalnih igrača: korporacije, MMF, WTO, WB i kreditne agencije
Kolonizacija politike od strane ekonomije, medija, oglašivačke industrije Interesna simbiotička struktura vlada/država i korporacija odnosno korporacijske oligarhije Neoliberalizam i tržišni fundamentalizam Kraj socijalne države i države blagostanja Privatizacija socijalne države |
Promjene na razini stranaka
Medijalizacija i komercijalizacija politike Medijska kolonizacija politike Potržišnjenje političkih stranaka Personalizacija politike i dominacija slike nad sadržajem Prevelika uloga političkog marketinga i PR industrije |
Redovito održavanje izbora uz tehnike “proizvodnje pristanka” i kontroliranog političkog spektakla
Inscenacija i simulacija demokracije Ukidanje diskusije i kontrola medija Tabloidizacija i banalizacija politike Manipulacija javnošću preko starih i novih medija Proizvodnja pseudo događaja Spin demokracija Politički sustav na PR dugme |
Pad povjerenja u politiku i simuliranu demokraciju
Apatija i apstinencija izbornog tijela Uspavljivanje demokratskih masa masovnom kulturom Elitizacija/ oligarhizacija demokracije Problem političke legitimacije i participacije, kontrolirane demokratske arene |
Uz pomoć nekoliko markera u ovoj smo tablici pokušali opisati ono što se u politološkoj literaturi zove postdemokracija i postdemokratsko stanje. Ipak valja razlikovati postdemokraciju, kao metodu analize, od postdemokratskog stanja, dakle, onoga u kojemu se našla demokracija u vremenu globalizacije, globalnih igrača i korporativne moći. Postoje i različite semantike postdemokracije. Colin Crouch kaže da ”politika i vlast sve više klize natrag u ruke privilegiranih elita na način tipičan za preddemokratsko razdoblje” (Colin Crouch. Postdemokracija. Političke i poslovne elite u 21. Stoljeću. Izvori, Zagreb, 2007. str. 12. i šire 108.). Stanje postdemokracije isključuje ozbiljne rasprave o pitanjima političke zajednice. Zainteresirane aktere za raspravu zasjenjuju PR stručnjaci i politički marketing u funkciji održavanja moći oligarhije. Prema Chrisu Hedgsu (Chris Hedgs. Carstvo opsjena. Kraj pismenosti i trijumf spektakla. Algoritam, Zagreb, 2011.) propaganda ili PR supstituirali su ili čak ukinuli ideje, ideologije i znanje u izbornoj i svakoj drugoj demokratskoj politici. Zapravo svjedočimo ”propadanju rasprave” bez koje nema demokracije. Također svjedočimo ”smrti” ili ”kraju politike”. Politiku je zamijenio politički marketing. Riječ je o klici novog totalitarizma gdje se sve pretvara u propagandu i gdje je sve PR (dac). A kako rasprave u kontroliranim i umreženim medijima, kao dijelovima oligarhijske strukture, može biti? Crouch ističe i paradokse suvremene demokratske politike. Na jednom mjestu kaže da ”tehnike za manipuliranje javnim mnijenjem i mehanizmi izlaganja politike javnom ispitivanju postaju sve profinjeniji, dok sadržaji programa stranaka i njihova nadmetanja postaju sve neodređeniji i sve isprazniji” (Nav. dj. str. 29.) Baš kao što su u kampanji za parlamentarne izbore u Hrvatskoj 2015. bili neodređeni i isprazni i bitno orijentirani prema modelu ”rejting demokracije’‘. Slika bez tona, forma bez sadržaja prezentacije javnih politika. Druga je semantika postdemokracije kod Jürgena Habermasa. On piše o ”postdemokratskoj eri” koju obilježava vladavina elita, oligarhije i tehnokracije i njihovu monopolu moći u EU. Habermas ističe i drugu tezu, o pasivnoj ulozi građana svedenih na puke promatrače s pitanjem ”što nam se sve to događa”. Ne možemo vjerovati?! Stvar se otela demokratskoj kontroli! Naravna stvar, tu je i njegova teza o napetosti demokratski izabranih vlada i profita, te održivosti socijalne države koju sve više proždire neoliberalni Leviathan. Kod Sheldona Wolina susrećemo se s tezom o obrnutom totalitarizmu ili postdemokratskom stanju s politikom u službi korporacija. Predstavničke institucije demokracije nisu u funkciji građana već korporacijskih interesa. Stoga se čak može govoriti i o post parlamentarnom stanju. Za Jacquesa Ranciera riječ je o postdemokraciji kao demokraciji poslije demosa ili onoj koja ”odstranjuje mogućnost rasprave i konflikta što je sastavni dio svake normalne demokracije”. Chantal Mouffe kaže kako su iza ”fasada formalnih demokratskih načela privilegirane elite zapravo preuzele kontrolu”. Dakle, iz različitih semantika postdemokracije i postdemokratskog stanja možemo razabrati ”demokratski deficit” i odlučnu ulogu oligarhije u demokraciji i vladavinu bez demosa. Demokracija se danas preko izbora i izbornih igara simulira i preko strategije medija stavlja u okvir društva spektakla. Samo zabava (RTL)!
3. Parlamentarni izbori u RH 2015. kao primjer postdemokratskog stanja i simulacije demokracije
Prethodni stavovi, razmišljanja i ocjene odnose se i na parlamentarne izbore u Hrvatskoj 2015., koje doživljavam kao dio društva spektakla, a demokraciju u Hrvatskoj kao inscenaciju i simulaciju. Prema nekim ocjenama ovi su izbori jedni od najodlučnijih i najnapetijih. (Više: http://ifimes.org/ba/9088#sthash.9K7E7FNR.dpuf). Unatoč različitim ocjenama držim se vlastitih uvida. U kampanji je do izražaja došao sukob ideologija s raspravama o prošlosti. Od izbornog ciklusa do izbornog ciklusa vodi se permanentni rat ideologija ”crvenih” i ”plavih”, ”crvenih” i ”crnih”. Sadašnjost i budućnost se vješto skrivaju tehnikama spina i proizvodnjom pseudo događaja. U kampanji se uglavnom vozilo u ”rikverc”! Vidjeli smo kako su se ”crveni” i ”plavi” natjecali u dosezima političke ideologije nacionalizma i to u natjecanju oko ortodoksnog hrvatstva. To ”rajca” i pali izborne mase!
Natjecanje u prezentaciji programa bilo je popraćeno afirmacijom i negacijom statističkih podataka tako da se nije moglo iz te ljute bitke vidjeti ”raste li ili pada Rvacka?”. Statistika je samo unosila zabunu među biračko tijelo. ”Statistika naša dika, što zamisli to naslika!”. Zatim se mogla zamijetiti personalizirana kampanja u kojoj se stranke nisu vidjele već samo njihovi čelnici. U Hrvatskoj je već niz godina na djelu zakrivljena metodologija izbornih kampanja. Kao da ju je smislio sam drug Đuro Orwell?! Primjerice, kampanje za predsjedničke izbore vode se kao za parlamentarne, kampanje za parlamentarne kao da su predsjednički izbori, kampanja za izbore za Europski parlament kao da su parlamentarni izbori. Riječ je o zbunjivanju bračkoga tijela! Što zbunjenije, to bolje za lovce i odstrel! Glede postdemokratskog sindroma u kampanji nije ga nedostajalo. Ozbiljnih rasprava u kojem bi pravcu ova zemlja trebala ići do 2020. godine nije bilo. Isključeni su akteri koji bi svojim promišljanjima oblikovali diskusiju. No, diskusiju je zamijenio svemoćni politički marketing i PR. U kampanji se, s obzirom na novo geopolitičko preslagivanje svijeta i izbjegličku krizu te na novo konfiguriranje identiteta Europe, nitko nije pozabavio pitanjem odnosa ekonomske i demografske, imigracijske i politike azila. Pitanje je koja stranka ima izrađene te politike, inače sudbinske za sadašnjost i budućnost ovoga društva, njegov nastavak, ili zbog pogrešnih poteza i egoizma i niske empatije (h)rvatske oligarhije, zapravo mogući nestanak .
Zatim, nitko nije na ozbiljan način problematizirao vanjsko politički položaj RH. Gdje smo? U Srednjoj Europi, Balkanu, na Mediteranu? I prema odrednicama identiteta, koja bi bila naša vanjska politika, ne u smislu hrvatske puške na NATO i američkom ramenu, njemačkog prirepka u Europi ili Regiona koji se vezuje uz britansku sliku Balkana.
Važno je da se predsjednica, KGK , u jednom dijelu kampanje priklonila jednoj strani, premda je u svojoj izbornoj kampanji simulirala republikanizam. Kolindine splitske ljetne igre, kao dio izbornog društva spektakla sadržavale su slikavanje sa ženama na Pazaru, rimskim vojnicima na Peristilu, simuliranim ludim rimskim carem koji se u vrelo kolovoško podne svakodnevno pojavljuje pred globaliziranim turističkim pukom s uzvicima Ave Cezar! U ovaj teatar apsurda bili su ugurani ”spontani” susreti sa građanima. Još su samo ”falila dica”, ”dičica”! U vrelini tog splitskog kolovoza bilo je zanimljivo pratiti kazališni komad pod naslovom Hollywood Democracy. No or Yes?! Yes! Onda je otišla i zahvalila se preko Slobodne Dalmacije! A nije ”tribala”, kažu upućeni. No, vratimo se glavnoj struji mišljenja u odnosu na tijek kampanje. Naravna stvar, izostavljena je rasprava i o ”hrvatskim bankama u stranom vlasništvu”, njihovim frankističkim ispadima, pelješenju puka i pretvaranju istoga u podanike franačkog carstva. Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu u tranzicijskom je spektaklu pretvorena tako u hrvatske banke u stranom vlasništvu koje nam diktiraju život duljinom otplate kreditnih rata. Još samo deset rata! Hura, ipak nekako živimo, ili preživljavamo! Fantastično! Toliko o našem ”suverenitetu” i u odnosu na hrvatsku pušku na NATO / američkom ramenu. Zatim je tu izostala rasprava o diskriminirajućem zakonu o konverziji u švicarce, koji je izostavio 63 tisuće građana koji su vratili kredit. Obrazloženje je prozirno. Na njih se nije mogao primijeniti zakon jer bi se moralo primijeniti načelo retroaktivnosti. Kao da se to načelo nije primijenilo na aktualne podanike ”franačkog carstva”?
4.Umjesto zaključka
U sudaru crvenih i plavih koji su u zadnjih dvadeset i pet godina kolonizirali i podijelili prostor RH u ideološkom, biračkom, političkom, financijskom, rodijačkom, kadrovskom i klijentelističkom smislu vodio se rat na tragu ”narcizma malih razlika”, sa strategijom blokade ”rađanja trećeg čovjeka” ili političkog sektora. Vodeći igrači u borbi za vlast ”crveni” i ”plavi” svoju projekciju budućnosti temeljili su na prvom modelu statusa quo. Njegovo je bitno obilježje da je to nerazvojni, populistički i polukolonijalni model društva. Tomu u prilog idu ovi pokazatelji. Od 126.8 milijardi proračunskih kuna 80% ide na plaće i penzije,ostatak na vraćanje kamata i duga te održavanje ostatka ostataka socijalne države. Hrvatska znanost, ako ima nacionalne znanosti, vrednovana je od ove i prethodnih vlada sa 0,76 % koliko vrijedi (h)rvatska pamet u odnosu na rastrošnu i neefikasnu oligarhijsku državu. Države koje imaju takav potcjenjivački odnos u 21. stoljeću spram znanosti, obrazovanja i kulture, na kojima se temelji ”pametni razvoj”, osuđene su na stagnaciju, propadanje i održavanje (polu) kolonijalnog statusa. Tu kruha nema! Zato ljudi odlaze! U pričuvnu domovinu! U Bundesrepublik Deutschland! Kao što je i moj ćaća 1961. otišao. Ovdje se povijest, na najgori način u smislu održavanja egzistencije, naprosto ponavlja! Od ovog modela najveću korist ima bankarska oligarhija koja štednju hrvatskih građana uz lihvarske kamate, u odnosu na one koje daje građanima, posuđuje hrvatskoj vladi da bi od nje, zapravo od nas građana, imala višestruku korist. Bljak!
Drugi model društva u kampanji dolazio je više do izražaja kod ”trećeg čovjeka” odnosno niza političkih grupa kojima su mediji davali mrvice, pa se ovaj model nije mogao dostojno predstaviti.
Riječ je o modelu ”strukturalnih reformi” koje sustavno u zadnjih 25 godina izbjegavaju i ”crveni” i ”plavi”. To je model koji bi bio u funkciji razvoja. A temelji se na reformi poreznog sustava, javne uprave i državne uprave na svim razinama, te zagovorima decentralizacije, regionalizacije i reforme pravosuđa odnosno te najslabije karike unutar ustavne tri grane vlasti. Treći model društva o kojemu se nije raspravljalo u kampanji bio bi model Europa 2020. Njegovi su markeri održivi, pametni i uključivi razvoj. Pretpostavka realizacije ovog modela je ostvarenje drugog modela, pa bi se hibridizacijom mogao stvoriti dugoročni koncept razvoja koji bi omogućio izlazak ovoga društva na stazu nade i napretka i izlaska iz ovog čemernog stanja. To se stanje nastoji maskirati strategijama komunikacijskog maskiranja, zatim skretanjem pozornosti i zakrivljivanjem (spiniranjem) društvene zbilje. Sve je okrenuto naopako! U društvu spektakla, dio kojega su i izbori, nastoji se održati neodrživi ekonomski i politički model statusa quo kojemu se smiješi grčki scenarij uz Sirtaki. Moćna manjina postavlja demokraciju na scenu kako bi je simulirala. Simulacija demokracije je tehnika prikrivanja stanja jerbo se simulira ono čega zapravo nema. I na kraju, igra moći i moć igre.