Prolog
U ovom tekstu riječ je o kratkoj blogosferskoj anatomiji jednog, nadam se, privremenog neuspjeha. Namjeravam se kretati na tragu vrijednosno- racionalnog djelovanja. U opisu koji slijedi nastojim ocrtati etički individualizam i pragmatizam te zauzetost oko pitanja usuda društva u kojem živim. I nije to mala stvar! Dakle, ima tomu nekoliko godina od kad je politički mikrokozmos Croatia postao dijelom političkog makrokozmosa EU ili eurosfere, kao političke konstrukcije druge moderne u globaliziranom svijetu. Ni to nije mala stvar! Dogodilo se to na današnji dan, 1.srpnja A.D. 2013., kad je RH postala punopravnom članicom EU. Od tog nadnevka pa do danas, gledajući očima fenomenološke sociologije fokusirane na analizu svakodnevnog života, malo je toga što upućuje na činjenicu svakodnevnog življenja RH u novoj političkoj realnosti EU, odnosno eurosferi. Ona se ponaša kao da uopće nije članica EU, imajući problema sa semiotikom ili tumačenjem pripadnosti u prostoru. Vezuje se tako uz regiju/region živeći u nekom nedefiniranom međuprostoru EU (eurosfere) i regije/regiona, kao novokonstruirane imaginarne geografije depersonaliziranih država. No, krenimo redom!
Nova politička realnost i poteškoće u detektiranju iste
Nova politička realnost iznova podrazumijeva potrebu tumačenja novog značenja političkog mikrokozmosa (RH) u eurosferi (EU), kao i problematiziranje kulturnog identiteta te definiranje vanjskopolitičkih interesa u skladu s novim političkim realnostima. Prethodno valja podsjetiti na konfliktne linije i slaganja glede ulaska Hrvatske u EU, meki i tvrdi euroskepticizam u društvu, konsenzus lijevog i desnog centra o tom pitanju te pitanje modernizacije i protumodernizacije. I kad se ipak dogodilo punopravno članstvo, uslijedio je šok glede europskog uhidbenog naloga u slučaju Perković, zatim konflikt s EU i zastoj ulaganja s produbljivanjem krize. Stvorena je poremećena ravnoteža i u tumačenju i u prakticiranju kulturnog identiteta koji je po svojim sastavnicama srednjoeuropski, mediteranski i dijelom balkanski. Vidi se to u otklonu ili nenaglašenoj politici prema zemljama Srednje Europe, Mediterana te prenaglašenosti ili zauzetosti politikom prema regiji/regionu, bez obzira na najavu predsjednice RH u predsjedničkoj kampanji kako je ”ovo Hrvatska, a ne nekakav region”, od kojeg se, čini se, vanjska politika Vesne Pusić i predsjednice RH KGK zasad ne može odlijepiti. Zar ne izgleda kao da dame iz visoke politike, bez obzira na (simulirane?) ideološke razlike, moraju odrađivati posao svojih mentora iz vrlog novog svijeta? Odnosno radosno provoditi ”koncepciju odozgo”? Društvo koje provodi koncepciju odozgo po definiciji je društvo bez koncepcije.
Društvo bez koncepcije?
Na pojavnoj razini nepobitna je činjenica kako je u zadnjih dvadeset godina hrvatsko društvo u odnosu na Veliki Svijet zapravo društvo bez koncepcije, podaničkog mentaliteta, bez definiranog razvoja u odnosu na razvojnu filozofiju projekta Horizont Europa 2020 koji se temelji na održivom razvoju, znanju, obrazovanju i uključivom razvoju. Konzekvence društva bez koncepcije više vuku na pesimističnu ili distopijsku sliku tog društva nego na neku optimističnu. Riječ je o društvu koje se približilo kontejnerskoj grupi skupljača boca, u kojem je više skupljača boca od boca samih. Nije to mala i neozbiljna sociološka činjenica već nadasve upozoravajuća! Radi se o društvu siromaštva, propalom i skoro deklasiranom srednjem sloju, moćnoj oligarhiji, odnosno tranzicijsko-ratnim profiterima, kao novim stupovima društva. Sastavnice takvog društva izgubljenog u političkom makrokozmosu EU (eurosferi) su nesposobna i troma državna uprava, velika nezaposlenost (u travnju 2015. je iznosila 17,5% ili 310 936), masovno iseljavanje mlade populacije (oko 48 000 nedavno iseljenih), s prognozom EK da će u slijedećih sedam godina zemlju napustiti 166-217 tisuća najobrazovanijih ljudi. Riječ je i o društvu koje je osuđeno na demografsko propadanje i nestajanje ako se ne zaustave tendencije koje upućuju na distopijsku sliku. Dok se sve ovo događa visoka politika u izvršnoj glavnoj vlasti malo ili uopće ne komunicira. Misli se na komunikacijski deficit predsjednika vlade i predsjednice Republike te na iracionalne rasprave o prošlosti bez volje i želje za zaokretom prema budućnosti.
Zarobljeni u politikama prošlosti
Društvo bez koncepcije podrazumijeva izgubljenost u socijalnom prostoru i vremenu. Ono se maskira politikama prošlosti jer nema rješenje za sadašnjost i budućnost. Politike prošlosti su instrumetalizacija prošlosti u dnevno-političke svrhe. Politička elita, odnosno mrska nam oligarhija, jer o eliti po definiciji te riječi ne može biti govora, vješto preko medija manipulira društvenim masama glede totalitarnih prošlosti ovog društva konfrontirajući društvene mase po ideologijskoj osi, instrumentalizirajući prošlost u dnevno-političke i izborne borbe. Tom tehnikom ona produbljuje aktualnu bipolarizaciju društva s mirisom kontroliranog ”građanskog rata” i radikalizacije putem propalih ideologija prošlosti. Mi smo taoci neprevladane i neobjektivirane prošlosti. Teško se možemo izbaviti iz ralja politike koja permanentno vozi unatrag, dakle, jedne regresivne politike i situacije, tim više što u toj instrumentalizaciji sudjeluje i podijeljena akademska zajednica. Ona bi trebala podastrijeti objektivizaciju prošlosti, odnosno znanstveno i objektivno objašnjenje onoga što se dogodilo. Forsiranjem politika prošlosti od strane političke oligarhije, lijeve i desne, u konstruiranom bipolarnom društvu zarobljenom u endehazijskoj, komunističkoj i jugoslavenskoj prošlosti stvoreni su uvjeti za deficitarnu, besperspektivnu sadašnjost i budućnost, s dodatnom distopijskom naznakom ovog društva. Tako se u mnogim aspektima ovo društvo može smjestiti u kontekst društva druge protumoderne. Ove se misli mogu tumačiti kao izraz pesimizma. No one su u biti čisto promišljanje mučnog stanja (realizam) u koje smo bačeni, u koje su nas bacili, iz kojeg se svatko na svoj način mora izbaviti. Ili možda svi zajedno? Ako smo društvo?
Identitet otpora kao odgovor i kao pravo na izbor
Bježati glavom bez obzira kao što je učinilo onih 48. 000 spomenutih znači spašavati se i izbavljati iz ralja ove sulude, iracionalne, talačke situacije te života orijentiranog na prošlost. Budimo realni, zašto bismo pristali na ovakvu situaciju? U konačnici, život je jedan i kao takav vrijedan. Nadasve neponovljiv! Nitko na individualnoj razini ne smije dopustiti da netko drugi vitla njegovim životom, slobodom izbora, odlukama i kvalitetom života. Dakle, nikakva demokratski izabrana politička oligarhija koja simulira demokraciju, nikakva umjetna osoba ili Leviathan. Svatko bira svoj identitet otpora. Ovi koji su otišli su pokazali svoj otpor protiv iracionalizma, talačke situacije, zarobljavanja u prošlost, egoistične oligarhije i nesposobne državne levijatanske uprave koja čuva svoje privilegije. Oni koji ostaju, a kojima je najproduktivnije vrijeme života doslovce ukradeno, oni moraju konstruirati svoj identitet otpora kako bi se oduprli iracionalizmu, ljudskoj gluposti, pohlepi i oligarhiji koja misli da je u simuliranoj demokraciji jedina moćna sila kojoj se moraju svi pokoravati. Ili bolje kazati da 95% stanovništva ovog društva mora biti u funkciji njihovih interesa. Vratimo se na početak! Ući u elitni klub EU (eurosfera), ne iskoristiti njegove prednosti te imati problema s novim političkim realnostima znači biti izgubljen u eurosferi, biti zarobljen vlastitim nesposobnostima, prošlošću, mentalitetom regije od kojeg se, unatoč članstvu u EU, jedva i teško možemo odlijepiti. U međuvremenu smo postali i elementarna nepogoda EU na tragu grčkog scenarija? Ili Titanic scenarija? Zasad ovo namrgođeno društvo bez osmijeha na licima ljudi, bez radosti i nade, nije spremno na promjene, modernizaciju i na tvorbu koncepcijskog društva sa strogo definiranim (nacionalnim) interesima u eurosferi. Bilo bi racionalno definirati koncepciju razvoja, definirati identitet i interese, funkcionirati i u konačnici opstati u eurosferi, u globaliziranom svijetu, a ne gubiti vrijeme na pogrešno definirane ciljeve. Dakle ,trebalo bi doći do nekakve koncepcije društva!
Eskapizam u blogosferu radi spašavanja slobode mišljenja u realnom svijetu
Zasad takve koncepcije nema. Kad je već nema, onda mora biti nadomještena nečim. Nadomještena je zarobljenosti prošlošću, anti-modernističkom paradigmom i egoizmom oligarhije, manipulacijama medija od strane moćnika onih starih medija koji su toliko ”slobodni” da nas tjeraju u bijeg u blogosferu ili bespuća kibernetičke nove nepreglednosti, tj. novih medija. Pred njima moćnici ostaju verbalno bespomoćni izreći onu famoznu: zaustavite Reuters! I tako se druga moderna s novim medijima, u odnosu na komunikativno djelovanje na individualnoj razini, pokazuje superiornom naspram iracionalizma (protumoderna) svake vlasti koja pokušava odlučivati o životu i smrti, uspjehu i neuspjehu, održavanju egzistencije i njezinom ugrožavanju.