Preuzeto iz Slobodne Dalmacije
Prilika je za novi zaokret u društvu. Vrijeme je za novu društvenu paradigmu. Polazimo od teze da je ova stara iscrpljena i neupotrebljiva, da je korona nastoji dokrajčiti.
U ovoj situaciji imamo dvije mogućnosti, zakopati se i raditi minimalno na održavanju postojećeg, ili napraviti iskorak za koji treba imati znanje, treba imati volju i treba djelovati. Iskorak je teško raditi jer su ljudi na individualnoj, kao i na grupnoj razini navikli na konzervativne obrasce ponašanje, ali kad prijeti opasnost, onda ta opasnost tjera na promjenu obrazaca ponašanja.
Kaže to politolog prof. dr. sc. Anđelko Milardović koji je u više navrata tijekom travnja u medijskim istupima isticao potrebu zaokreta u društvu koje se našlo u izvanrednim okolnostima, za mnoge ljude nadrealnim.
Stari je model potrošen
Pandemija koronavirusa uzdrmala je svijet, pogodila i ljude i gospodarstvo, promijenila ponašanje građana ograničenjem kretanja u borbi s bolesti COVID-19, u prvi plan izbacila zdravstvo i medicinu, pokazala da nam je zdravlje najvažnije, a istodobno nagnala države i međunarodne institucije i asocijacije na iskazivanje solidarnosti i traženje zajedničkih mjera u rješavanju ovog zdravstvenog i gospodarskog problema.
Prof. Milardović prionuo je i pisanju knjige koju planira dovršiti do kraja ove godine pod nazivom “Globalno društvo rizika i nova društvena paradigma”. Smatra kako je stari model upravljanja potrošen i potrebna je promjena na razini kolektivne svijesti.
– Nitko nije mogao predvidjeti prije pet godina da ćemo se 2020. suočiti s izvanrednim stanjem i jednim tipom dobrovoljne diktature. Tko je tada mogao pretpostaviti da će se jedan dio Europske unije transformirati od parlamentarne demokracije u diktaturu, to nitko nije mogao prognozirati, ali ne možemo staviti povez na oči i reći da to ne postoji. To postoji, to egzistira.
Da je to 2015. netko rekao, svi bi mu kazali da je lud. Ali danas je to činjenica, ovdje se radi o jednom tipu diktature koji se opravdava medicinskim razlozima – ističe politolog Milardović, koji je i šef splitskog Instituta za europske i globalističke studije.
Za promjenu je potreban konsenzus
Kaže i kako se svijet našao u situaciji u kojoj nikad nije bio, u situaciji u kojoj se bori s nepoznatim neprijateljem, u kojoj ima elemenata i biološkog rata i ekonomskog rata. Situacija je potpuno iracionalna.
– Kako naći mjeru da izolacija ne preraste u kućni pritvor, a borba za javno zdravstvo u diktaturu? Bit će dobro ako ljudi izdrže i otkloni se medicinski uzrok ove pandemije čije su posljedice i ekonomske i političke. Ali tko zna, kad se otkloni medicinski uzrok, možda se vladarima omili ovo stanje. Ako se ove sužene slobode i prava budu zadržali nakon otklanjanja uzroka postavit će se pitanje je li ovo neki zabačeni dio svijeta ili Europa – kaže prof. Milardović.
Nadalje navodi kako je razmišljajući o stanju u društvu u doba korona-krize, pokušao konstruirati elemente nove društvene paradigme koja bi se trebala roditi baš iz ove situacije, iz situacije opasnosti kao prilike za nešto novo, kao prekretnice i kretanja prema nečem novom.
Za to je, ističe, potrebna spoznaja o točki zaokreta, postizanje konsenzusa i odluka da se napravi zaokret, a nakon toga počinje provedba.
– Prije svega treba reći da se taj novi društveni obrazac bazira na ideji samoodrživosti ili autopoetičnosti. Ta ideja dolazi iz sociološke sistemske teorije. Ideja samoodrživosti nije u sukobu s okolnim svijetom, ona zagovara interakciju, povezanost sa svijetom. Nije ovdje riječ o modelu zatvorenog društva već modelu samoodrživog društva u interakciji sa svijetom.
Taj model ima i dimenziju supsidijarnosti, znači da se sve organizira tamo gdje se događa život i da se komunicira s višim razinama. Ovo nije nespojivo ni s članstvom u EU – objašnjava Anđelko Milardović svoju ideju o tome kako Republika Hrvatska može funkcionirati kao samoodrživi sustav u odnosu na prirodne i društvene krize.
Elementi tog novog modela bili bi transformacija svijesti, vrijednosti i institucija, kao i transformacija gospodarskog sustava. I naravno, konsenzus oko zaokreta u ekonomskoj politici ili o novoj paradigmi.
Nova društvena paradigma, kako ju je zamislio, sastojala bi se od šest javnih politika i one bi trebale predstavljati točku zaokreta kad bi se u društvu uspostavio konsenzus između građana i vladara.
Zdravstvena politika je prva
– Prva je zdravstvena politika koja ne podrazumijeva privatizaciju javnog zdravstva, njoj je ključno očuvanje sustava javnog zdravstva, jačanje vlastite industrije medicinske opreme, medicinskih i farmaceutskih institucija.
Druga je obrazovna, kulturna i znanstvena politika, kroz koju je važno investirati u obrazovanje, kulturu i znanost.
Treća je ICT politika jer da nije nje kako bismo danas funkcionirali, četvrta politika je poljoprivredna jer imamo potencijal da možemo proizvoditi za sebe i izvoziti, a peta je energetska, što dugo zagovaram, i na kraju je turistička politika koja je ranjiva grana, najranjivija u krizama – veli Milardović, pojašnjavajući kako bi šest javnih politika tvorile novu društvenu paradigmu koja bi bila okosnica autopoetičnog ili samoodrživog sustava otpornog na prirodne i društvene krize u odnosu na globalno okruženja.
Te politike, kaže poznati politolog, postoje u političkom sustavu Republike Hrvatske, ali su prioriteti na nekim drugim sadržajima. U sklopu teze da je opasnost prilika za zaokret, trebalo bi preslagati i javne politike u funkciji te nove društvene paradigme.
Kaže također i kako je korona-kriza sastavnica globalnog društva rizika i jedna od mogućih kriza, jer postoje i drugi nadolazeći rizici.
– Što ako za 20, 30 godina nastupe globalne klimatske promjene? One će sve poremetiti. Javne politike se moraju mijenjati kako bi se napravio zaokret koji će konstruirati stabilnu strukturu društva na dugi rok – ističe prof. Milardović, naglašavajući kako je svaka kriza prilika za novi početak. Bude li političkog konsenzusa, ni izazov stvaranja nove društvene paradigme, kako kaže, nije nemoguć.
– Svaki iskorak je jedan tip rizika, a još je veći rizik, po mom mišljenju, ne napraviti iskorak, nego se i dalje ukopati – zaključuje Anđelko Milardović.