1. Prolog
Vjera u napredak i nastavak modernizacije odvela nas je u novu veliku transformaciju svijeta. Pod utjecajem naprednih informacijsko-komunikacijskih tehnologija došlo je do promjena u svim sferama života. One su omogućile globalizaciju kao proces povezivanja svijeta i njegovog pretvaranja u ”globalno selo”. S vremenom se topi romantički zanos i vjera u globalizaciju. Politički i svaki drugi realizam danas polako rastače taj romantični zanos i optimizam. U slučaju globalizacije pokazuje se postmoderna ideja moći koju konstruiraju globalni igrači kao što su korporacije, moćne države, Svjetska banka, MMF, UN, transnacionalne javne i tajne organizacije, kao stvaratelji novog svjetskog poretka. Naravno, ne po mjeri ljudi koji priželjkuju takvu kreaciju već po uzusu globalnih igrača.
Sad se pokazuje da antiglobalizacijskim pokretima ne upravljaju ljudi s druge strane barikade, već moćne strukture koje čak financiraju pokrete kako ovi ne bi prešli mjeru i doveli sve u pitanje. I to je dio igre moći! Igra moći (tehnološka, vojna, ekonomska, informacijska, medijska, kulturna i meta kulturna) dovela je do spoznaje o nejednakim učincima globalizacije, poremećenoj ravnoteži u korist heterogene oligarhije, u smislu nejednake raspodjele dobara, nekontroliriranog globalnog društva rizika, velikih demografskih promjena, masovnih ekonomskih i prisilnih imigracija.
Jedna od dimenzija globalizacije svakako su demografska i migracijska. Projekcije svjetskog stanovništva pokazuju permanentni rast. Dok ovo pišem, globalni demografski sat, nadnevka 27. rujna A. D., registrirao je 7,3 milijarde stanovnika (http://www.worldometers.info/world-population) U trenutku čitanja ovog bloga taj će porast biti veći. Projekcije za 2050. kažu da će biti 9,7 milijardi stanovnika (http://www.un.org/en/development/desa/news/population/2015-report.html). Bit će to borba, rat za zrak, vodu, hranu, energiju. Nejednaka demografska distribucija pokazuje negdje višak, a negdje manjak stanovništva. Kao u ostarjeloj i impotentnoj Europi (http://www.worldometers.info/world-population/population-by-country/).
Činjenica je da društva Zapada slabe i da se Zapad već odavno razara te dovodi u pitanje kao civilizacija. Na tomu tragu valja skrenuti pažnju na pesimističku antropologiju Oswalda Spenglera u knjizi Propast Zapada ( Der Untergang des Abendlandes – Umrisse einer Morphologie der Weltgeschichte, 1918.). Nejednaki učinci ekonomske neoliberalne globalizacije proizvode raslojavanje na globalnoj razini, nestanak srednjeg sloja, porast siromaštva i nezaposlenost. Posljedica toga je pokrenuta globalna migracija stanovništva. Riječ je o globalizaciji migracija. Uzroci globalizacije migracija ili globalnih trendova su demografska i ekonomska nejednakost te tehnološke revolucije u području komunikacija i transporta.
Prema podacima iz 2013. u pokretu je bilo oko 232 milijuna imigranata. Migrantski valovi najsnažniji su prema SAD, Rusiji i Europi. (Šire: Global Migration Trends http://www.prb.org/Multimedia/Infographics/2014/infographic-global-migration.aspx). Oni su uglavnom ekonomski migranti. A oni drugi su prisilni ili izbjeglice pod utjecajem ratova i dekonstrukcije država, iz razloga izvoza demokracije i potraga za naftnim bespućima na srednjem istoku i diljem svijeta. (Šire o globalnim izbjegličkim trendovima 2014. vidjeti: http://unhcr.org/556725e69.html). U izbjegličkoj krizi u Europi u jednoj su koloni ekonomski, prisilni, ilegalni, ekonomski migranti i izbjeglice, premda ih mediji sve trpaju u koš ili kategoriju ”izbjeglica”. Riječ je o heterogenoj grupi u pokretu ili novoj seobi naroda u doba druge moderne. Danas se oni koriste kao moćno biopolitičko (biopolitika) potencijalno ekonomsko oružje osvajanja prostora i transformacije kulturnih identiteta na dugi rok, kao primjerice u Europi. Europa se suočava s neočekivanom izbjegličkom krizom (European migrant crisis, https://en.wikipedia.org/wiki/European_migrant_crisis) koja joj se nakon sto godina petljanja na Srednjem istoku (http://www.worldatlas.com/webimage/countrys/me.htm) vraća poput bumeranga. U slučaju izbjegličke krize, na čijem se primjeru pokazuje ružno lice globalizacije, Europa djeluje kao raštimani instrument prividne moći u evidentno postdemokratskom stanju ili u ”vertigu globalizacije”.
2. Igra moći globalnih igrača. Ponoćna strana globalizacije
Sve se učinilo da se o pojavama, procesima, akterima i događajima glede izbjegličke krize u Europi ne priča otvoreno na tragu političke korektnosti. Politička korektnost kao tip diskursa treba štititi anatomiju moći i njezine reprezentante. U diskursu političke korektnosti ne možeš kazati da je banana zapravo banana. Kako slijedi opis banane iz obzora političke korektnosti? Na primjer, kaže se da je to duguljasto tropsko voće žute boje, zakrivljena oblika, slično falusu u polu ili punom erektivnom stanju. Onda se dalje opisuje da je to voće iz tropske biljne obitelji dviju vrsta (Musa i Ensete), ali se u denotacijskom smislu teško eksplicite kaže da je to samo prosta banana, jer može imati seksualne i rasističke konotacije. Zato se izbjegava riječ banana. Tako je i u politici! Na primjeru izbjegličke krize! Ili seobe naroda! U doba druge moderne!
U ovom našem diskursu nema političke korektnosti u odnosu na bit stvari odnosno generatore izbjegličke krize. Logika političke korektnosti funkcionira na nakaradni ili pervertirani način, jer izbjegava raspravu o biti i pojavi u cjelini, već bit odvaja od pojave dok se pojava ili kolateralne žrtve (u ovom slučaju imigranti pred vratima Europe), kao žrtve te biti, medijski prikazuje stilom tugaljivih priča s dramskim elementima i zapletima. GMO mediji preparirani za ovakav tip diskursa skrivaju priču o biti stvari. Glede & unatoč, krenimo od lokacije epicentra ove izbjegličke krize. Koja je to lokacija? Srednji Istok? Tko se u zadnjih stotinu godina petlja(o) u taj prostor? Zapad? Odnosno Velika Britanija, Francuska, EU i SAD? Kako se to zove? To se zove orijentalizam kao zapadnjački pristup Orijentu (E.Said) s idejom moći i nasilne/nasilničke penetracije Zapada u Orijent. Kako Zapad vidi taj prostor ili prostor Orijenta? Kao magični prostor izvoza zapadne civilizacije, demokracije, ljudskih prava i modernizacije. Zbog čega? Zbog nafte? Kako su završile sve započete političke modernizacije koje je poduzimao Zapad? Parcijalno, što znači da niti jedna nije uspjela, uključujući i najnovije manipulirano ili Arapima ukradeno Arapsko proljeće (šire: https://hr.wikipedia.org/wiki/Arapsko_prolje%C4%87e) jer Orijent ne može biti Zapad, a Zapad, poglavito Europa, može lako na dugi period postati Orijent. I što ćemo sad? Koje su konzekvence parcijalnih modernizacija društava Srednjeg Istoka? Uspostavljanje marionetskih prozapadnih vlada i opozicija s jedne te rađanje fundamentalističkih pokreta kao reakcije na pokušaj modernizacije s druge strane. Zašto ljudska masa bježi iz tog dijela svijeta i hrli u Europu? Zbog rušenja njihovih društava i država. Zato što Zapad, prije svega SAD, te korporacije, zbog nafte, ali pod egidom nedemokratskih režima svrgavaju autoritarne/diktatorske režime kako bi pokušali uvesti (tenkovsku) demokraciju i uspostaviti moć/kontrolu nad energetskim izvorima.
Kako se zapravo uvodi (tenkovska) demokracija? Tako što se najprije označi ”diktatorski režim”. Faza označavanja mete. To je početak dekonstrukcije država. Zatim slijedi medijska priprema sotonizacije tih režima da bi se javnost pripremila za intervenciju Zapada odnosno SAD i obračun s tim režimima. Svrha medija je proizvodnja pristanka javnosti na intervenciju. Nakon toga slijedi bombardiranje iz zraka, pokret tenkova i razaranje.
Istodobno upadaju korporacijske trupe koje razoreno uz pomoć kredita moraju izgraditi. Dekonstrukcija država nedemokratskog tipa na Srednjem Istoku poput Iraka, Libije i danas Sirije proizvela je oporbene likove koji su još gori od predstavnika starih srušenih režima. Srušeni Il colonnello i Mesićev pajdaš, blagopočivajući Muammar al-Gaddafi (Sirt, 7. lipnja 1942. – blizina Sirta, 20. listopada 2011), protagonist Zelene knjige, uoči dekonstrukcije Libije rekao je da će, ako se to dogodi, ”Mediteran postati kaotično more”. Kako je Il colonnello prorekao, tako i bi! Mediteran se danas od kolijevke civilizacija pretvara u plavo grobište civilizacije u kojem samo sretne izbjeglice imaju dobre uspomene ”navigavanja” po Mediteranu jer su se ipak spasile (Šire na temu izbjeglica preko Mediterana: Refugees/Migrants Emergency Response – Mediterranean (http://data.unhcr.org/mediterranean/regional.php); Refugees and migrants crossing the Mediterranean to Europe. Overview of arrival trends as of 31 August 2015). Posljedice modela rekonstrukcije država (Afganistan, Irak, Libija i Sirija) su milijunske izbjeglice koje sreću traže pred vratima Europe (Anđelko Milardović (ur.) Stranci pred vratima Europe. Iskustva Lampeduse, Zagreb, 2014.). One su samo kolateralne žrtve globalne moći i izvoznika zapadne demokracije koja se ne može tenkovima inaugurirati iz razloga što je povijesni slijed tih društava dijametralno oprečan slijedu zapadnih društava. Pa se stvar siluje, iza čega stoji nafta kao motiv silovatelja, kao što se danas Europa siluje nastojeći se ”demokratski” pretvoriti u blijedu kopiju SAD. Neki Europljani bili su oduševljeni američkom demokracijom, kao Alexis-Charles-Henri Clérel de Tocqueville (O demokraciji u Americi. Zagreb, Informator, 1995.). O istoj demokraciji daleko je kritičniji Noam Chomsky (Mediji, propaganda i sistem http://www.miljenko.info/news_files/Noam%20Chomsky%20%20Mediji,%20propaganda,%20sistem.pdf ) s poznatom tezom kako se bezlična američka masa mijesi ”proizvodnjom pristanka”, rafiniranom metodom simulacije demokracije i pranja mozgova, koja pokazuje svu snagu simulirane demokracije, dok je Sheldon S. Wolin (Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism [Princeton University Press, 2008] http://grammar.ehclients.com/images/uploads/Notes_on_S._Wolin_.pdf) onaj koji pokazuje američku izokrenutu demokraciju. Sve su to djeca Amerike s kritičkom interpretacijom iste. Sve oni to govore. A ne ja, kao takav! Američka demokracija koja na Srednjem Istoku uvodi tenkovsku demokraciju (Panzerdemokratie) doista je paradoksalna. Diči se otvorenim društvom, a zapravo je najutvrđenija zemlja na svijetu. Bunker u omotu liberalne demokracije. Na kraju, ako ćemo pošteno, u Ustavu SAD (Ustav Sjedinjenih Američkih Država, Pan liber, Osijek, 1994.) nigdje izrijekom ne piše da su SAD demokracija. Ali da republika jesu, to stoji. I Rim je u drugoj fazi onodobne svoje globalne moći bio republika, postavši svjetskim carstvom. Današnja Amerika je kopija ili simulacrum Rima. A znana nam je povijest Rima! Ali nikomu do zore kandilo nije dogorjelo! Kandilo se kad tad ”raskrabi”. Nema kandila, nema lumina. Što nastaje nakon toga? Neću reći! Danas se o Europi priča kao tvrđavi dok je Amerika stvarna tvrđava koja funkcionara na modelu racionalno-iracionalnih strahova od terorizma. Riječ je o instrumentalizaciji straha u funkciji vlasti primjerenoj cezarističkim, a ne demokratskim režimima. Ona sama u različitim dijelovima svijeta proizvodi nasilje, ponaša se kaubojski/teksaški i spremna je, poput neobuzdanog Teksašanina, zavrtati ruku državama koje je poslušno ne slijede ili ne žele biti pudlice amerikaniziranog novog svjetskog poretka.
Kad se napusti polje diskursa političke korektnosti dođe se do biti stvari, to jest da se američki kauboji razumiju kao troublemaker(i), a ne kao rješenje u svijetu. U slučaju izbjegličke krize u Europi, koju branim svim srcem jer sam Hrvat i Europljanin, građanin svijeta, Amerikanci su jedni od glavnih generatora krize koji bi, kada bi htjeli, izbjegličku krizu u Europi mogli zaustaviti u tili čas. Samo kada bi htjeli?! Ali nafta je jača od htijenja dok je (tenkovska) demokracija i izvoz ljudskih prava igra maski i trikova političkog marketinga. Ta igra proizvodi nevolje, razaranja društava na Srednjem Istoku i kolateralne žrtve (čitaj: izbjeglice) koje su se dokotrljale do Hrvatske i pred vrata Europe. Danas se Amerika drži po strani dok je mediji štite! Obama cinično govori o prijemu nekih deset tisuća izbjeglica dok su američke administracije sudjelovale u proizvodnji milijunskih izbjeglica. Kakvog li Obamina cinizma? Nastavi li se pritisak izbjeglica na Hrvatsku, Zokiju Milanoviću predlažem da dio istih ukrca u luksuzne autobuse i iskrca ispred američke ambasade u Buzinu (dio Zagreba) koja izgleda više kao neka utvrda ili kako ju satirički zovem Guantánamo Bay nego normalna ambasada u Europi. Amerikanci su im proizveli nesreću, pa neka negaciju sreće pretvore u afirmaciju. Neka ih prime masovno u SAD!
Na kraju diskurs o biti ili meritumu stvari oponira nasilničkoj političkoj korektnosti na primjeru opisa banane. Banani treba reći da je banana i s obzirom na njezine perfomanse treba ju metnuti tamo gdje treba. U središte stvari! Epicentar! Temple! U vaginalni prostor političke moći! U nerves of government. Onako fino europski! Hegelovski! Jer istina je cjelina (G.W.Hegel). Kao školovan kadar! Tamo gdje boli, a i gdje se uživa u igri dekonstrukcije blentave političke korektnosti koja ni u ludilu ne smije reći da je der Kaiser zapravo gol i da je banana zapravo banana. Lijepo su to politički lingvisti i semiotičari smislili kako bi zaštitili moćnike i razbojnike od govora zbog kojeg smo u demokraciji ili sofisticiranom totalitarizmu toliko disciplinirani i poslušni da nam ni brkati post mortem Josif Visarionovič iliti komunistički car Bačuška iz Moskve ne bi uopće bio zavidan. U konačnici, život je jedan! Brutalnoj i neempatičkoj igri globalne moći treba suprostaviti mozgovnu moć igre. Važno je da naša KGK, rečena nam predsjednica RH, kritizira mamicu EU, rečenu Angelu Merkel. Kritika upućena u Berlin zapravo je zalutala poruka na tragu američkog naputka i uratka. Jer je trebala biti upućena Obami u Washington. Dakle, zadnja pošta Washington, a ne Berlin! No KGK ne može protiv poslodavaca kao što su SAD, NATO, Trilaterala ili globalni igrači. Ona providi ono što poslodavci i Trilaterala u Hrvatskoj (Frano Luković = novac, Marijana Hanžeković = mediji i Kolinda = politka ili magični trokut globalne moći u RH) trebaju provoditi kako kaže centrala. Ili centrale?! Inšoma dela šoma, ipak, na koncu konca, na svršetku, da zaključim.
Pudlice novog svjetskog poretka dominantni su likovi ovog tužnog globaliziranog svijeta i njegovo ružno lice, njegove ponoćne strane. Zapravo noćna mora! Ovakav nakaradni svijet kao dolina suza temelji se na moći, manipulaciji i igri koju u medijskom smislu vode ribari ljudskih duša ili današnji piarovci/meki propagandisti. Oni zakrivljuju zbilju svakodnevnog života. Spin tehnikama kontroliraju ljudsko ponašanje. Način medijskog predstavljanja izbjegličke krize u Europi ide tragom zakrivljivanja zbilje, prikrivanja biti i merituma stvari s kojim smo se ovdje pozabavili.
Logika medijskog predstavljanja je orwellovska. Istina je laž, laž je istina. Spin je kao koncept i iznjedren iz orwellovske slike totalnog društva kontrole. No, vratimo se glavnoj struji mišljenja u ovom tekstu, to jest diskursu o uzrocima i posljedicama dekonstrukcije država na Srednjem Istoku, masovnom pokretanju stanovništva biblijskih razmjera prema Europi te nesnalaženju EU u ovom kontroliranom kaosu.
3. Kozmopolitska Europa?
Kad se globalni igrači toliko zaigraju u pokušaju rekonstrukcije nekih regija svijeta, primjerice Srednjeg Istoka i k tomu bukvalno razore društva iz te regije onda imamo provalu prisilnih i ekonomskih imigranata koji se u milijunima kreću prema Europi. Takav scenarij nitko nije mogao zamisliti. Strategija odvraćanja i zadržavanja dalje od srca Europe, primjerice u Turskoj u kojoj danas ima 2,2 milijuna izbjeglica, pokazala se neuspješnom. Aktivirana je ”balkanska ruta” kao jedna od ruta provale naroda u Europu koja je ucrtana na interaktivnoj Frontexovoj karti (Frontex | Migratory routes map, http://frontex.europa.eu/trends-and-routes/migratory-routes-map/ ). Ta je ruta utjecala na postupnu transformaciju EU od prostora otvorenog društva, slobode kretanja, ljudskih prava i tomu slično do postavljanja ograda, žica i utvrda na granice, angažiranja vojske i policije (primjer je Orbanova Mađarska). Balkan bi, nastave li ovim tempom pristizati izbjeglice i imigranti, u strategiji odvraćanja mogao postati sabirni centar Europe (”Balkanlager”). Imigrantska kriza u Europi stavila je na kušnju sve proklamirane vrijednosti na kojima se gradila Europa i EU od ljudskih prava, otvorenog društva, pitanja hospitaliteta i kozmopolitizma. Što je ostalo od svega toga? I kako bi danas izgledalo ponovno čitanje knjige Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj moderni, njemačkih sociologa Urlicha Becka i Edgara Grandea (Zagreb, Školska knjiga, 2006.) ili novo čitanje Kantova prosvjetiteljskog razmatranja na temu ideje ”vječnog mira” i kozmopolitizma? (Immanuel Kant: Prema vječnom miru, Politička misao, Vol.33 No.1 Siječanj 1996.,str.3-9.) Nakon utvrđene i ograđene Europe ona više nije ista. Njezin identitet se postupno mijenja. Ona se sad teško suočava s ružnim licem neoliberalne globalizacije. Njoj nije jasno da su globalna financijska i danas imigrantska kriza dio iste igre globalnih igrača uz dominaciju bankarske/financijske oligarhije i casino kapitalizma, koji su joj lijepo pokazali kako nije dorasla vlastitoj definiranoj ulozi. Odnosno da je fragilni globalni igrač.
4. Rizici globalizacije i nemogućnost upravljanja globalnim društvom rizika
Iz romantičarske i optimistične faze političke teorije globalizacije valja izdvojiti postmoderno ili drugo moderno tumačenje politike koje se referira na poziciju nacionalnih država u doba globalizacije. Naglašeni tonovi išli su u pravcu globalizacije kao denacionalizacije nacionalnih država i participacijskog modela suvereniteta. Na tragu marksovske modificirane političke teorije ”odumiranja države”, liberalna je išla u pravcu njezina slabljenja zbog velike uloge globalnih igrača, nemogućnosti pisanja vlastite političke agende, visoke globaliziranosti pojedinih društava, postdemokratskog stanja, pretjerane uloge jakih korporacija i slabih vlada i država te novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Naravno, i zbog sukoba prostorne dimenzije nacionalne države (teritorij,granice) i diskrepancije u odnosu na moć globalnih igrača, korporacija i tehnologije i njihove transnacionalne igre. Izbjeglička kriza u Europi uvelike je demantirala globalizaciju politike kao denacionalizaciju. Pokazalo se da je ova kriza djelovala više u pravcu renacionalizacije, jačanja nacionalnih država, obrane vlastitih interesa, obrane teritorija od došljaka i tomu slično (jačanje nacionalnih država), više nego na globalizaciju politike ili denacionalnizaciju nacionalnih država. Pokazalo se i to da EU kao mlitava meka konfederacija nacionalnih država ne može upravljati društvom rizika (Urlich Beck, Niklas Luhman, Anthony Giddens: Risikogesellschaft;Risk society) koje je samo produkt nastavka modernizacije i globalizacije. Ono što sad gledamo samo su mučne rasprave oko diobe Junkerovih (Junker = „mladi gospodin“ i plemićki sin EU. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=29519) izbjegličkih kvota te nadglasavanje i odguravanje izbjegličke mase iz svojeg dvorišta bez nekog pravog mozgovnog rješenja ili konstruiranog modela izlaza iz situacije ”izvan kontrole” te odbijanja nekih članica EU glede prihvata izbjeglica i imigranata.
To se posebno odnosi na Veliku Britaniju i Francusku koje izbjeglice i ekonomske migrante u ovoj seobi naroda naprosto ne žele ni čuti ni vidjeti, koje se prave belesave, kao i SAD, premda su zbog stoljetnog zakuhavanja na Srednjem Istoku izravno odgovorne za ovu seobu naroda. Na ovaj se način izbjeglička kriza u Europi ne može riješiti bez modela globalnog upravljanja. Teško je očekivati aktiviranje modela globalnog upravljanja (global governance: Rosenau, James “Toward an Ontology for Global Governance”, in Martin Hewson and Timothy J. Sinclair (eds.), Approaches to Global Governance Theory, Albany, State University of New York Press, 1999) na primjeru izbjegličke imigrantske krize u Europi.
U medijskim prikazivanja izbjegličke krize i ljudske tragedije (predstavljanje događaja) naglašava se humanitarna dimenzija priče, a zanemaruje rasprava o uzročnicima ove tragedije te se pokušava relativizirati sigurnosno pitanje. Ovaj trokut predstavlja komunikacijski model ili strategiju medija koji prikrivaju dva kraka trokuta u priči (uzročnike događaja i sigurnosno pitanje ) te svjesno miješa uzrok i posljedicu u kontekstu programirane manipulacije javnošću ili ”zbunjivanja stada”.
S obzirom na strategiju medija svijet se može samo prikazivati onako kako to hoće strukture moći preko medija kao njihovih transmisija u funkciji manipulacije i ispiranja mozgova i proizvodnje pristanka na sva moguća bolesna rješenja. O tomu je Chomsky pisao u velikom broju knjiga. Govorio je o različitim strategijama manipuliranja javnošću kao što su strategija ”distrakcije” (inverzija problema), strategija ”proizvođenja problema, pa nuđenja rješenja”, ”postupna strategija” u smislu postupne proizvodnje pristanka od strane javnosti, zatim ”strategija odgađanja” ili najava glede nepopularnih promjena, strategija ”infantilizacije javnosti” ili zabluđivanja, onda ”emocionalne strategije” (manipulacija strahovima i emocijama, što je radila Hitlerova i Staljinova propaganda), strategija ”neznanja i prosječnosti” u kojoj su slabije obrazovani ranjiva meta manipulacije i proizvodnje pristanka te strategija ”samookrivljavanja” da se kod pojedinca stvori osjećaj kako je sam kriv za svoju poziciju i napokon strategija ”boljeg upoznavanja pojedinaca nego sebe” da bi se uspostavila velika kontrola i moć nad ljudskim ponašanjem. Sve se to zbiva pod okriljem SIMULIRANE DEMOKRACIJE. I to je onda demokracija ili možda puzajući totalitarizam na globalnom planu. I to na djelu! Neke od ovih strategija mogu se prepoznati na primjeru ove proizvedene izbjegličke, imigrantske krize ili seobe naroda koja nije zaobišla Hrvatsku iz razloga što je ista dio globaliziranog svijeta. Prema KOF Index of Globalization, Hrvatska je 2014 zauzela visoko 33 mjesto (http://globalization.kof.ethz.ch/media/filer_public/2014/04/15/rankings_2014.pdf ).
Do prije mjesec dana mislilo se kako hrvatska istočna granica neće niti probijena. No situacija se od prvog dana dolaska do danas stubokom promijenila: ”Na područje Republike Hrvatske od početka izbjegličke i migrantske krize, od 16. rujna, ušlo je više od 60 tisuća migranata”, objavio je u petak MUP RH. (Izvor: http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/brojke-sve-vece-u-hrvatsku-jucer-uslo-8500-migranata—409900.html ).Taj će se broj permanentno povećavati sve do kalendarske zime .Zima može utjecati na smanjenje ulaska izbjeglica u RH balkanskom rutom, jer se nitko zimi iz žarkog pojasa i u snjegovima ne želi kretati balkanskom rutom. No, priči nije kraj! Paralelno s privremenim zamrzavanjem balkanske izbjegličke rute u zimskom periodu, može biti potencirana sredozemno-jadranska ruta (Više: https://inegs.com/hr/article/72/sredozemno_%E2%80%93jadranska_izbjegli%C4%8Dka_ruta_u_zimskom_periodu_seobe_naroda_mogu%C4%87i_scenarij;http://data.unhcr.org/mediterranean/regional.php) a to bi bio početak kraja ekonomske destabilizacije Jadrana.
U slučaju takvog scenarija, kojeg ne treba odbaciti a bolje da se nikada ne dogodi, broj izbjeglica u RH mogao bi se penjati na više stotina tisuća koje bi se mogle na duži rok zadržati. To bi bio ekonomski i sigurnosni teret za ekonomiju koja grca u dugovima. Bio bi to scenarij ledenice.
U scenariju ledenice polazi se od ideje moguće kvantifikacije izbjeglica u RH i njihova boravka na dugi rok ukoliko EU blokira ulaz istima. Tada može nastati ljudska drama u kojoj masa izbjeglica ne želi ostati u RH već ići k željenim destinacijama na Zapad, no Zapad ih želi zaustaviti i ograničiti im kretanje, jer u Hrvatskoj nisu ugroženi njihovi životi, koja je usput i članica EU. Onda ulazimo u vrlo ”gustu” i napetu situaciju gdje će hrvatska vlade/hrvatske vlade teško izlaziti na kraj s politikom nadglasavanja u EU u odnosu na izbjeglice i izbjegličku krizu.
Model ledenice na dugi rok može destabilizirati RH. Vlada mora aktivirati institucionalne mehanizme i upravljati društvom rizika. Ozbiljne države pišu scenarije za ovakve situacije, a neozbiljne gube utakmicu pred događajima i u startu budu tek amaterske i gubitničke države jer se ne znaju nositi s upravljanjem krizom i rizicima globalnog društva.
5. Umjesto zaključka
Izbjeglička kriza u Europi predstavlja ružno ponoćno lice postmoderne situacije. S ovom krizom, koja se ne može odvojiti od globalne ekonomske krize, Europa se postupno transformirala iz otvorenog u zatvoreno društvo. Činjenica je da prije i poslije izbjegličke krize Europa i EU nisu isto. Također je činjenica da EU teško upravlja društvom rizika i da se teško nosi s ovom krizom jer europski sustav nije imao strategije kako na početku odgovoriti na krizu. Pokazuje se da politička teorija na tragu ideja kantovskog prosvjetiteljstva, ideje vječnog mira i kozmopolitske Europe (Urlich Beck i Edgar Grande) doživljava teške trenutke u odnosu na iskustvo ili stanje na terenu u svezi izbjegličke krize ili seobe naroda.
Nadalje se pokazuje da je ideja političke globalizacije umrla u EU koja se sad temeljito renacionalizacira, radikalizira s tendencijom jačanja antimigracijskih stranaka i ksenofobije koje su stranke na prethodnim izborima za EP postigle zapažen uspjeh. Na primjer, u Francuskoj su pobijedile ”francuske ustaše” ili lepenovska obiteljska partija Nacionalni front. I nikome ništa! Da se slično dogodilo u Hrvatskoj svjetska javnost bi sve to osudila. Ovako je ipak to Francuska! Tko smije u nju uprti prstom ?
Zemlja Diedrota, d’Alemberta, Montesquieua, Rousseaua i Francuske revolucije, ali i lepenovske obiteljske poduzetničke stranke Nacionalni front te Sarkozya, rečenog Sarka, koji je deportirao Rome iz Francuske. I to je ono drugo ružno lice EU i globalizacije koje pred naletom stranaca u velikoj seobi naroda prema Europi može postati još ružnijim. Živimo u napetim i zanimljivim vremenima koja već sad siju povijest koja je počela. Mi smo svjedoci! Nastavlja se igra moći i moć igre.