1. Prolog
Nije demokracija najbolji oblik vladavine! Ali zasad nema boljih. Bar ne tuku ,ne proganjaju i ne ubijaju! Po potrebi samo ignoriraju,diskriminiraju, potcjenjuju, lažu, kradu, korumpiraju, omalovažavaju, uskraćuju, monopoliziraju materijalne izvore, uloge i statuse,institucije. Nema delikta mišljenja, ali ima bljutave političke korektnosti. Bljutave! Sve je legalno, i sve kao u redu! Ali i simulirano! Ništa nas kao ne boli?! Sve je kao u redu?! Stvara se opsjena „vladavine većine“! Jer je demokracija, navodno, „vladavina većine“ u odnosu na manjinu. „Moš mislit“!
Demokracija se našla u procjepu mita i zbilje. Procjep iziskuje semiotičku dekonstrukciju mita o demokraciji. Semiotika mita pripada Rolandu Barthesu. Mit je suprotnost zbilji! Najjednostavnijim rječnikom kazano, mit je fantastična priča o svijetu i pojavama u svijetu. Je li priča o demokraciji fantastična? Je li demokracija politički mit o „vladavini većine“? Da!
U klasičnoj političkoj teoriji/filozofiji/ demokracija se kod Grka idealizira u smislu polis ili direktne demokracije. Idealizirana, ne znam zbog kojih motiva, zapravo je klasična defektna demokracija, kao što se danas o predstavničkoj demokraciji piše kao o defektnoj.
Veći dio pučanstva u polis demokraciji bio je isključen iz političke participacije, primjerice robovi, žene i stranci, kao što se to može primijetiti u Aristotelovom Ustavu atenskom, poglavito u slučaju stranca/stranaca. No,dobro! Ni u Rimu u doba kraljevstva, republike i principata demokracija nije bila Bog zna što. Nije bila!
U novijoj političkoj povijesti podugačka je lista „neprijatelja demokracije“. Mnogi politički filozofi o njoj kao „vladavini većine“, nisu imali baš dobro mišljenje. Ni ruski filozof Nikolaj Berdjajev! O anarhistima, Hitleru, Staljinu, Mussoliniju, drugu Titu i ostalim ludim diktatorima u XX. stoljeću ne treba trošiti riječi, jer je njihov program uperen protiv demokracije. Oni su, naime, neprijatelji demokracije!
Valja skrenuti u hermeneutički meandar jednog Roberta Michelsa. On je negdje oko 1911.tumačio da demokracija uvijek skonča kao neka oligarhija ili tiranija heterogene manjine. Oligarhija ili tiranija moćne manjine preko izbora simulira demokraciju kako bi zadobila demokratsku legitimaciju. I to je jedina istina demokracije!
2. O simulaciji demokracije,oligarhiji ili tiraniji (globalne i lokalne) manjine
Takve konstatacije o simulaciji demokracije nisu nikakve ludorije jednog ludički raspoloženog politologa (Homo ludens) već su rezultat kritičkog, a ne piarovsko /skokologijskog odnosno propagandnog izvida i uvida u stanje i bit demokracije , zamjetnog u izvedbi Fakulteta talibanskih ,dogmatskih ,neetičkih i „regionskih “ nauka u Zagrebu (FPZG). U tom smislu značajan je njihov piarologijski pristup u proizvodnji similirane demokracije. Danas u funkciji proizvodnje znanja o simulaciji demokracije, nekada diktature proletarijata. Uvijek ,dakle, u funkciji neke moći! Jednom u funkciji komunističke nomenklature, danas oligarhije.
U raščlambi demokracije ludičko-analitički um zapravo se rukovodi idejom moći kao orijentirom u politici i znanosti o politici s neskrivenim osloncem na političku epistemologiju i hermeneutiku demokracije jednoga Joseph Alois Schumpetera.
Politička teorija demokracije nošena idejom političke moći nužno nas vodi do uvida u simulaciju demokracije. Poradi čega u ovaj blog uključujem diskurs o simulaciji demokracije? Poradi toga što takvu ne susrećemo u učenim politologijskim raspravama i tipologiji modela demokracije, kao sažetim tumačenjima mogućih oblika i slika demokracije (David Held. Modeli demokracije, Školska knjiga, 1990).
Held izbjegava tu priču o simulaciji demokracije jer bi morao pokazati bit nečega što uopće nema veze s vladavinom većine. Ili, još gore, što uopće ne postoji. To gore po većinu koja ima nekakvu moć? Malo morgen?!
Vladavina većine je političko filozofijska floskula i mit o moći većine. Kroz povijest je tu floskulu i taj mit mijesila i mijesi moćna manjina, koja većini pripisuje ulogu vladara. Istina je da je taj simulirani većinski vladar tek puki politički objekt dobro organizirane i moćne vladavine manjine. Pa se taj vladar nakon izbornog procese, zapravo, transformira u v l a d a n o g a ili puki objekt tiranije manjine, oligarhije, kako vam drago.
Narod/demos/das Volk/, kao neka cjelina i apstrakcija, u simulaciji demokracije preko izbora ima jednodnevnu simuliranu političku moć.To je prividna moć! Dopušta se izraziti u formi teatralizacije politike i inscenacije demokracije u izbornom spektaklu, kao dijelu društva spektakla. Naravno uz sitna podmićivanja birača, kupovinu glasova, korupciju, srdele, pršut i vino. Gdje leži stvarna moć u demokraciji?!
Stvarna je moć, čini se, u gremijima, ne u izabranom parlamentu kao uratku simulirane demokracije. Na tako nešto u izbornoj noći upozorio nas je drug Vladimir Šeks, novi član Politbiroa HDZ-a, rekavši da se odlučuje u moćnim europskim gremijima, ne u Hrvatskom saboru (Vidjeti izvornik: http://www.vijesti.rtl.hr/novosti/hrvatska/1965975/vladimir-seks-zaintrigirao-javnost-tko-uistinu-vlada-hrvatskom-tko-su-gremiji-iz-sjene/ ) .
Voditeljica emisije začuđeno je pitala čemu sve to?! To jest čemu izbori?! Baš čemu?! Da bi se simulirala demokracija, stvorio privid o takozvanoj „vladavini većine“. Naravno, uz pomoć tehnika „proizvodnje pristanka“ .
Moć se očito ne krije samo u moćnim europskim gremijima. Gremiji imaju status političkih instaltera. Kao atraktivna noć sa poželjnom ženom, moć leži i u malom selu Buzin pokraj zagrebačke zračne luke Pleso. Riječ je o super moćnim „Buzincima“ ili dominantnoj civilizaciji globaliziranoga svijeta i globalnoga sela. Oni također, pored Bruxellesa, imaju status instalatera, premda im je, čini se, i Bruxelles podređen.
Republika Hrvatska surfa na valu briselsko-buzinskih instalatera koji nam život kroje, dok mi mislimo da krojimo naš život?! Mislimo tako i dalje, da smo suvereni! Malo morgen?! Vratimo se „Buzincima“!
„Buzinci“(US Embassy), kao značajni moćni prikriveni akter u političkom sustavu RH, razvili su zavidne instalaterske alate i prakse koji mimo naše volje određuju naš život. Oni to mogu činiti zato što smo navodno važan partner Americi, i što imamo servilne vlade uglavnom rektalne provenijencije.
Rektalnost se ne referira na specifičnu poziciju u spolnim odnošajima, koliko na mentalni nastrani sklop ili psiho socijalnu karakteristiku onih koji nas predstavljaju i vode. Nadasve jadno kad su nas s ovakvim mentalitetom doveli do prosjačkog štapa i kontejnera, premda po sposobnostima nismo niti prosjaci (nečiji sinovi jesmo!), niti nam je usud da skupljamo boce i otpatke po kontejnerima da bi preživjeli. Naravno, mislim na one jadnike koje je zadesio ovakav usud. Ne samo njihovom zaslugom nego zaslugom onih koji su ih bacili u ovaj položaj. Nije da nisu?!
U odnosu na „Buzince“ ili novu dominantnu civilizaciju globaliziranoga svijeta na „tapetu“ je brdo Pantovčak. Radi se o malom brdu podno Sljemena s nekoliko hektara zemlje gdje je zastupljen različiti životinjski i politički svijet. S tog se čarobnog brda simulira suverenost i samostalnost RH, premda se u snježnom razdoblju mogu vidjeti stopala s potpisom C by US, te tragovi NATO čizama. O kakvom suverenitetu buncamo?! Hrvatska puška na NATO ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskim bankama u stranom vlasništvu. Koja je to smijurija?! Tko tu koga?! I zašto?! I zašto nas se permanentno podcjenjuje ?! Kao da smo svi hrpa idiota bez ikakvih kognitivnih sposobnosti?! Bez ikakvih?!
Pantovčakom se,čini se, trenutno upravlja prema dnevnom rasporedu Trilaterale ,US Embassy u Zagrebu i NATO/OTAN-a., te stare dobre Mame iz Londona, kojoj prosim lepo, Kolindica ljubi ruke! Ljubim ruke Mamice! „Mamek“, kaj trebate još?! „Kaj ste štela?!“ Što kazati na sve ovo? Riječ je o globalnoj tiraniji manjine i patronaži RH pod okriljem EU, US i NATO i drage nam Mamice iz UK .
U odnosu na globalnu tiraniju manjine,lokalna tiranija manjine sa svojom uguz-beg diplomacijom ima status pudlice novog svjetskog poretka. Ona se u različitim segmentima pojavljivala, i dalje se pojavljuje, kao dio instalaterskih procesa vanjskoga svijeta. Instalirani vladari u funkciji su definiranog međunarodnog poretka, geopolitičkih interesa, bankarske i političke međunarodne oligarhije i mafije, ne vlastita naroda i društva.
U globaliziranom svijetu ovo je doba oligarhije i mafije koje upravljaju hrvatskim društvom.
Članovi vlada koje su nas, u zadnjih 25 godina pljačke nacionalnog bogatstva, dovele do prosjačkog štapa uvelike slove kao američki, njemački, britanski, francuski, ruski, briselski ljudi u hrvatskoj vladi, premda se mnogi predstavljaju kao „veliki H(rvati)“. A tko je onda u hrvatskoj vladi pobogu hrvatski ministar, koji radi za interese društva što ga je iznjedrilo, a ne za američke, natovske, trilateralne, britanske, francuske, ruske i oligarhijsko-briselske i bankarske interese? Sramota?! Koji je smisao takvih nakaznih „hrvatskih“ vlada? Izbora?
Demokracije kao oligarhije ili tiranije manjine?!
Ne samo što se u ime hrvatske države odlučuje u europskim gremijima i Buzinu već se kao treći anonimni akter navodi hrvatska mafija isprepletena sa regionalnom. Odnosno podzemlje koje preko svojih posrednika utječe na ponašanje izabranih političara, tako da hrvatska država ima i mafijašku dimenziju. Ne, nema?! Smije li se to reći?!
3. Različiti oblici vladavine, zapravo su oligarhije ?
Podsjetimo na Jacques Rancièreovo tumačenje demokracije! On na jednom mjestu kaže: „Demokracija je paradoksalno stanje svake političke moći jer mora biti utemeljena upravo na nedostatku utemeljenja, kao moć bilo koga. Sve državne forme su forme oligarhijske moći. U isto vrijeme ova oligarhijska moć pokušava se legitimirati, na određenom nivou, upravo na osnovu moći bilo koga, i tako je prisutna konstantna borba između strukture državne forme i moći naroda„ (Jacques Rancière, u intervjuu za H-alter : http://www.h-alter.org/vijesti/mrznja-demokracije ).
Dakle, ovdje je bitna teza o državnim formama kao formama oligarhijske moći, moći manjine. Narod/demos/das Volk/ samo je dekor, instrument i iskoristiva masa bez moći. Masa za perfidno cijeđenje!
Kad govorim o demokraciji, ništa nije bolje ni s američkom demokracijom kao oligarhijom ili pervertiranim totalitarizmom. Ona za interese američke korporacijske, financijske, vojne i političke oligarhije i mafije, po potrebi, demokraciju izvozi i na tenkovima.
Tamo gdje se procijeni da treba srušiti neki režim koji „Amerima“ ne da naftu, tada „Ameri“ kauboji uvode tenkovsku demokraciju ,demontiraju i dekonstruiraju, rastaču i „razjebavaju“ države (kako bi se osjećali p.m. da im netko rastače i rastoči SAD?!), proizvode kaos, prisilne migracije, nesreću, izbjeglice i nered u Europi, da se „metnimo stavit“ Frau Angelika dobrano mora namučiti kako bi izašla na kraj s američkom dijalektikom politike.
Sve se to odvija pod okriljem instrumentalizirane političke filozofije ljudskih prava, uz pomoć plaćeničkih udruga civilnog društva na američkom platnom spisku, kakvih Svevišnjemi ga u hrvatskom slučaju ne manjka, naravno preko ekspoziture carstva ili njegova predstavništva u Buzinu, inače malog sela u neposrednoj blizini zagrebačke zračne luke Pleso.
Sada slijedi iskorak u razmišljanju koji se kaubojima „Amerima“ ili „Buzincima“ neće svidjeti. Ma nemojte ?! Pa što? I meni se puno toga ne sviđa u odnosu na njih, pa ne „cmizdrim“. Na „tapetu“ su neke nedoumice glede američke „savršene“, zapravo simulirane demokracije.
Diljem svijeta američka demokracija podržava diktatorske i talibanske režime. Je li i to američka demokracija? Je li dio američke demokracije permanentno ratno stanje? Amerika je kroz svoju tanku povijest do sada vodila bezbroj ratova. Grad Split stariji je od SAD! U to sam 100 % siguran. Od 239 godina svoga postojanja 222 godine bila je, uključujući i današnje njezine ratove, u ratu.
Jedan se komentator pita je li nacija koja je 222 godine u ratu zapravo i doista normalna ili naprosto luda nacija koja se ponaša kao poludjelo Rimsko carstvo u osvajanju novih prostora zemaljske balote?(Šire: http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sokantno-amerika-ne-zna-sto-je-to-mir-od-239-godina-postojanja-sad-su-provele-cak-222-godine-u-ratu/482758/ ).
Po meni takva Amerika nije normalna nacija zbog toga što je u vlastitom kratkom postojanju bila više u ratu, nego u miru. Kako sa sobom, tako i sa svijetom! Unatoč permanentnom ratnom stanju, to je nacija što nastoji biti uzorom cijelom svijetu. Želi biti fascinirajući demokratski uzor?!
Želi biti kulturni difuzionist u smislu širenja američkih kulturnih vrijednosti, onih istih koje adoptiraju servilni narodi i blentave kulture što ne drže do sebe, pa tko do njih može držati ? Nitko! Jesmo li i mi jedan od takvih naroda?!
Sada slijedi kritika Amerike koja se s njihove strane doživljava kao izražavanje antiamerikanizma. Ma nemoj ?! Svaka kritika Amerike tretira se kao antiamerikanizam, kao da svi a priori i samorazumljivo moramo prihvatiti amerikanizam (mi smo Hrvati i Europljani, a ne Amerikanci i basta! I što ćemo sada u odnosu na SAD?!) i tako u korist vlastite štete poraditi na likvidaciji kulturnih i identitetskih raznolikosti na ovom našem globusu.
Zašto bismo u ime degeneriranog amerikanizma i američke kulturne globalizacije, kao kulturne unifikacije globusa sasjekli kulturni pluralizam ili raznolikost kultura na globusu za račun McDonalds civilizacije, odnosno američkog prehrambenog smeća koje nam se servira kao američka vrijednost?
Koja je ekonomska vrijednost smeća? Reciklažna! Bit je uvijek ista! Tko to voli kusati – neka kusa! Što se mene tiče: ne, hvala! Daleko su mi draži drniški pršut, paški sir, ulje, riba iz Jadrana i zbog niskog tlaka crno vino nadasve, ili sve iz Mediterana, nego neki prehrambeni otpaci koji su s vremenom dobili status brenda. Hajdete molim vas?! Brenda ?!
4. Većina i manjina u demokraciji ? O jednom tipu uzbudljive napetosti! Nadasve uzbudljive !
U političkoj teoriji demokracije riječ je o „vladavine većine“. Tako dolazimo do pjesničke definicije demokracije. Pjesnička definicija demokracije glasi da je demokracija vladavina većine. Realistično tumačenje demokracije što ima oslonac u ideji moći pokazuje nešto sasvim drugo i drugačije u odnosu na političko-metodologijsko pjesništvo. Demokracija je u okviru političkog realizma zapravo vladavina većine, gdje većina bira manjinu da bi manjina vladala većinom. I to je bit stvari!
Demokracija baš pokazuje odnos većine spram manjine i manjine moćne spram većine. Kako se na te relacije gledalo kroz povijest možemo vidjeti na primjeru teoretičara i utemeljitelja Amerike, političkih filozofa J.S.Milla, Tocquevilla i Roberta Michelsa i mojeg nezaobilaznog Josepha / šjor Joze / Schumpetera.
Druga linija odnosa većine i manjine povijesno je smještena izvan okvira i diskursa demokracije. Mislim na neprijatelje demokracije, boljševike u odnosu na menjševike. Oni ovdje nisu predmet razmatranja, kao dio „tradicije Oktobra“ (B.Caratan), već politički teoretičari demokracije.
Diskurs odnosa manjina-većina kresnuo je u doba utemeljitelja SAD. Kod njih je u prvi plan iznjedrena dvojba, da ne kažem dilema, o „tiraniji većine“ ili „izbornom despotizmu“ koji se odvija preko direktne demokracije.
Utemeljitelji američke nacije, neki od njih, bili su doista skeptični spram one „tiranije većine“ izvedene iz „izbornog despotizma“, kojemu su suprotstavili ideju republike ili republikanizma.
Prigovori upućeni direktnoj demokraciji išli su u pravcu nedostatka jamstva manjinske zaštite u odnosu na „tiraniju većine“. U Ustavu SAD ( Pan liber ,Osijek,1994.) nigdje ne piše da je Amerika demokracija već nadasve republika po uzoru na rimsku, ne grčku tradiciju direktne polis demokracije. Pa se u tom modernom/postmodernom carskom ustavu kaže da se jamči „republikanski oblik vladavine“.
Građani glasuju za tiraniju manjine/oligarhiju a da toga zapravo, čini se, nisu ni svjesni. Ova lakrdija oko američkih izbora A.D. 2016. i njihovih korumpiranih i oligarhijskih igrača Hillary i trumpavoga Trumpa, nije ništa drugo nego frakcijska borba unutar američke oligarhije, gdje su izbori samo izraz simulirane demokracije, gdje se većina na izborima uključuje kako bi simulirala demokraciju, zapravo dala legitimaciju za vladavinu američke brutalne oligarhije ili tiranije manjine.
Na primjeru SAD, nisam posve siguran što je to „tiranija većine“ preko izbornog despotizma u odnosu na izabranu manjinu, koja nakon izbora uspostavlja tiraniju manjine. Naravno, preko različitih političko-marketinških tehnika i političko zabavljačkih metoda inscenacije demokracije, ili stavljanja toga igrokaza na daske političkog teatra koje život znače.
Tiraniju manjine ne tvore samo politički akteri već ostali moćni akteri američkog društva (korporacije, vlasnici medija, vojno-industrijski kompleks, mnoštvo civilnih i vojnih obavještajnih službi ,etablirana mafija treće i četvrte generacije).
Ideja „tiranije većine„ nazočna je i kod Alexis de Tocquevillea (1805-1859), francuskog političkog filozofa oduševljenog demokracijom u Americi. U svojem djelu (Alexis de Tocqueville. O demokraciji u Americi. Informator, Zagreb, 1995.) zbori o biti demokracije kao „vladavini većine“ koja po njemu ima tendenciju kretanja prema apsolutnoj vlasti.
Realnost je u odnosu na Tocquevuillove političko-filozofijske eskapade i izlete, posvema nešto drugo. Zašto?! Zato što se radi o prividnoj moći većine koja se samo jednokratno manifistira na izborima. Alex Tocqueville operira konceptom „tiranije većine“, ne zboreći ništa o „tiraniji manjine“ u demokraciji.
Kad bi Alexis Tocqueville pisao i zborio suprotno, zapravo bi dekonstruirao stvarne odnose u demokraciji koji idu u korist tiranije moćne manjine. Čini se, Tocqueville, diskursom „tiranije većine“ u demokraciji“, zapravo u kontekstu marksističke političke filozofije rečeno, prikriva stvarne odnose moći u demokraciji. Kao kritičar „tiranije većine„ Tocqueville se zapravo zapitao, kako se zaštititi od „tiranije većine„? No, Francuz oduševljen Amerikom ne pita se kako se većina može zaštititi od tiranije moćne manjine u demokraciji? To mene interesira! To nas većinu interesira! Najveća opasnost za demokraciju je moćna manjina, oligarhija.
Tocquevilleu suprostavljam Hedgesa, njegovo viđenje Amerike i američke demokracije.
Chris Hedges Ameriku opisuje kao moćnu oligarhiju, a ne demokraciju. Pa pročitajmo što o tomu zbori. Raspravu o zemlji Americi Chris Hedges započinje ovako:„Riječi uz suglasnost onih nad kojima se vlada postale su isprazna uzrečica. Naše je udžbenike o političkoj znanosti i ekonomici pregazilo vrijeme. Zemlju su nam oteli oligarsi, korporacije i uska, sebična politička i gospodarska elita, mala privilegirana skupina koja upravlja i često krade u ime moćnih novčarskih interesa. U ime domoljublja i demokracije, u ime sustava vrijednosti što je nekad bio dijelom američkog sustava i definirao protestantsku etiku rada, ta je elita sustavno uništavala proizvodni sektor našeg gospodarstva, pljačkala državnu riznicu, korumpirala našu demokraciju te razorila financijski sustav. Tijekom te pljačke ostali smo pasivni, opčinjeni primamljivim sjenkama na zidu, uvjereni u valjanost našeg puta stazama što vode do uspjeha, napretka i sreće što nas očekuju odmah iza ugla. Vlada, koja je ostala bez stvarnog suvereniteta, pruža u stvari tek tehničko-stručnu potporu elitama i korporacijama, koje nemaju nikakvih moralnih obzira i koncepcije općeg dobra. Amerika se pretvorila u fasadu.“ (Izvor: Chris Hedges. Carstvo opsjena. Kraj pismenosti i trijumf spektakla. Algoritam, Zagreb, 2011., str.169.)
Hedges je u odnosu na Tocquevilla realist. Ameriku opisuje na temelju ideje realne političke moći i njezine distribucije. A ta je moć, još jednom valja ponoviti, na strani oligarhije ili tiranije manjine. Sada se vraćamo doma. Uvijek se treba vratiti doma! Pokušavamo hodati stazama hrvatskog društva. Što je s domaćom oligarhijom i/ili tiranijom manjine? Nas to pitanje nadasve interesira?! I kako je nastala hrvatska oligarhija odnosno tiranija manjine?!
5. RH, kao ustavna republika, zapravo je država interesnih grupa, oligarhije ili tiranija manjine? Jadno!
Oligarhija i tiranija moćne manjine u Hrvatskoj na djelu je od osamostaljenja do danas! Ona je u tranziciji izvedena iz stare moćne komunističke nomenklature, koja se u tranzicijskom spektaklu ukazala u vidu starih likova u novom kontekstu iliti političkih maškara. Potonje su u pluraliziranom društvu uspostavile nadzor nad svim društvenim arenama. Radi se o moćnoj manjini. Ona je novčano, organizacijski, medijski uspjela okupirati i kontrolirati socijalni prostor.
Hrvatski model tranzicije najbliži je ruskom oligarhijskom modelu, odnosno oligarhijskom kapitalizmu, s ugrađenim modelom korupcije i svekolikog lopovluka, s kremljanskim (Kremlj) modelom iliberalne demokracije, tako dragom i tako milom, u novije vrijeme, smijenjenom rečenom Tomislavu Karamarku, kojemu je presudilo malo selo Buzin pokraj zagrebačke zračne luke Pleso. Naravno, zbog pretjeranog mirisa ruske votke u vrhu HDZ-a , ne SDP-a.
Miris ruske votke u vrhu HDZ-a osjetio se do malog sela Buzin pokraj zagrebačke zračne luke Pleso, pa su „Buzinci“ ili „Buzenjare“ naložili da je miris ruske votke u HDZ-u potrebito hitno zamijeniti briselsko-američkim viskijem, kao omiljenim pićem atlantista. Pa ih se poslušalo, kao što ih se uvijek sluša! Sada je HDZ navodno na ispravnom atlantskom putu?! Nema više mjesta sumnji u atlantsku ortodoksiju! No, vratimo se moćnoj manjini nastaloj u tranziciji i privatizaciji kao legaliziranoj pljački stoljeća.
Moćna manjina moć crpi iz novca nastalog u lupeškoj privatizaciji kao legaliziranoj pljački stoljeća, koja se odvijala pod kontrolom starog aparata, u režiji Perkovićeve UDBE, udbaškog kadra u HDZ-u. I danas u transformiranom obliku UDBA se smatra najmoćnijom udrugom civilnog društva u Hrvatskoj. Ona je osnovala veći dio političkih stranaka i udruga civilnog društva. Što dalje valja konstatirati?!
U tranzicijskom razdoblju Hrvatska ne funkcionira kao Republika na zakonima,već kao korumpirana mafijaška država interesnih grupa, zapravo kao tiranija moćne manjine koja većinu drži u talačkoj situaciji „za jaja“, sa zatvorenom perspektivom zarobljenom u status quo model društva.
Većina se ovdje pojavljuje samo kao dekor demokracije, objekt interesa moćne manjine, statist demokracije i sredstvo cijeđenja zadnje kapi korisnosti, kao medij postizanja vladalačke legitimacije manjine.
Tiranija manjine proizvela je hrvatsko društvo kao strogo zatvoreno. U kontekstu političke geometrije moglo se izraziti u formi/ideji kruga, kojega je konstruirala moćna politička manjina.
Moćna politička oligarhijska manjina u zadnjih 25 godina reproducira se preko mafijaškog izbornog zakonodavstva. Potonje su pisali neki čudni i dobro umreženi likovi sa Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, to jest Fakulteta talibanskih, dogmatskih, neetičkih i regionskih nauka, te različiti ustavno-pravni stručnjaci.
U njihovu epistemologiju ne sumnjam, ali u etiku svakako sumnjam. To je epsitemologija politike bez trunka etike. Oni su svoje znanje stavili u službu partikularnih interesa i mafijaških interesnih grupa, tako posredno doprinijeli proizvodnji društva na prosjačkom štapu, nesreće, erozije društva i propadanju. Pa ih pitam, možete li mirno spavati?! Jeste li svjesni što ste napisali u korist vlastita egoizma i na našu kolektivnu štetu? Ako ste normalni, možete li mirno spavati bez tableta, „beloga“, „trave“, „vinčine“, alkohola?! Da smirite vlastitu savjest zbog toga što ste nam svima napravili. Što ste nas uvalili?! Naprosto, sramite se vlastitog čina. Sramite se! No, vratimo se još jednom rečenom mafijaškom izbornom zakonodavstvu.
Mafijaško izborno zakonodavstvo u funkciji je zaštite moćne manjine i pljačkom stečenog bogatstva iz vremena tranzicije. Zato se pruža svaki otpor reformama izbornog zakonodavstva unutar pluraliziranog SKH odnosno prešutne koalicije SDP-HDZ, premda su to u tranzicijskom igrokazu krvni „neprijatelji“, „ideologijski protivnici“, “levi“ i „desni“, “partizani“ i „ustaše“, „kurve i pošteni“, a ponajviše „dugo prstići„. Ne svi, ali dobar dio njih! Koalicijski su partneri ONI u odnosu na odustajanje od reforme izbornog zakonodavstva. I to je bit njihova partnerskog odnosa.
Ta interesna antireformska koalicija odbija reformu mafijaškog izbornog zakonodavstva i sve ostale reforme koje bi ugrozile njihove interese. A to što oni kao manjina, s takvim ponašanjem ugrožavaju većinu do razine propasti, nikoga nije briga. Zbog njihova egoizma i njihovih „guzica“ naši su životi i naša budućnost na dugi rok, zacijelo izgubljeni, to jest unaprijed potrošeni. Pretvoreni u dim! U dim !
Tu nema života zbog egoističnih likova koji nam kradu vrijeme budućnost, nadu i neku perspektivu. Nema perspektive! Nema smisla! Kolone autobusa i novih iseljenika raspršuju se po svijetu. Prema Frankfurtu, Dublinu, Londonu i tako to! Jadno i žalosno! Totalno rastakanje društva! Polako ali sigurno nestajemo! To je tužna priča projekta „samostalnosti“, „slobode“ i obećanog „blagostanja“. Blagostanja? Da! Ali za koga?! Za totalno egoističku tiraniju manjine, za koju je poginulo 16 tisuća branitelja, da bi ona mogla postojati i da bi nas tiranizirala i terorizirala. Za manjinu „spremni“?! Da, za manjinu, koja u odnosu spram većine postoji kao tiranija manjine. Igra subjekta i objekta u demokraciji je igra svjetla i sjena političkog marketinga, trikova, opsjena, zavaravanja, simuliranja nečega čega nema i tomu slično. Čisti fake, kako bi se reklo na novohrvatskom!
6. Umjesto zaključka
Blokadom promjena/reforma čuvaju se, dakle, stečene privilegije. Kao većina bespomoćno se vrtimo u krug unutar izgrađene mišolovke. Mi imamo status taoca bačenih u talačku situaciju zbog egoističnih interesa tiranije moćne manjine odnosno mentalno nereformiranog SKH u vidu SDP-HDZ. Tako formatirani status quo model društva zrcali dominaciju moćne manjine (tiranija manjine).
Ona je u odnosu na većinu društva (prema unutra) bešćutna, licemjerna i brutalna, bezobzirna, bezobrazna, rasklašena, intelektualno potkapacitirana i inferiorna, s ambicijom vladanja, dok je spram međunarodne zajednice (prema vani) istodobno servilna na tragu oralno–rektalnih pojavnih tipova. To je svakako političko-psihologijski opis profila tiranije manjine u Hrvatskoj (prema unutra i prema vani).
Enormnim zaduženjima ta je ista tiranija manjine sve buduće generacije bacila u dužničko ropstvo. O čemu je riječ? Riječ je o dužničkom ropstvu od kojega koristi imaju banke (financijska oligarhija) i politička oligarhija SDP+HDZ.
Glede dužničkog ropstva čitamo: „U prvih deset godina neovisnosti, odnosno do 1999. godine, za vrijeme mandata HDZ-ovih premijera, javni je dug dosegnuo 47 milijardi kuna. Od 2000. do 2003. godine, za mandata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana, javni je dug povećan za 34 milijarde kuna. Na kraju mandata Račanove Vlade javni je dug iznosio 81 milijardu kuna. Od 2004. godine do 2011., Ivo Sanader i Jadranka Kosor (HDZ) Hrvatsku su zadužili još 75 milijardi kuna, pa je kraj mandata Vlada Jadranke Kosor dočekala sa 156 milijardi kuna javnog duga. Tijekom vladavine SDP-a kojeg je vodio Zoran Milanović dug je povećan za 57 milijardi kuna. Ukupno gledano, HDZ-ove vlade zadužile su Hrvatsku za 122 milijarde kuna (HDZ je vladao 17 godina), a SDP-ove za 91 milijardu kuna (SDP je vladao 6 godina) Izvor: http://duh-vremena.bloger.index.hr/.) Znači dva krila SKH u demokraciji koja se zovu SDP i HDZ , Hrvatsku su zadužili za 213 milijardi kuna. Hvala drugarice i drugovi! Hvala vam na svemu?!
Ta ista moćna manjina, oligarhija ili tiranija manjine eksponent je interesa međunarodne zajednice. Očito joj nije stalo do razvoja društva u kojem živi već vlastitih interesa i punjenja džepova.
S izdvajanjima od 0,76% sve dosadašnje „hrvatske“ autističke, sebične i servilne vlade, u odnosu na društva 21.stoljeća, odlučile su se na nerazvojni kolonijalni model društva.
Realni svijet se najbolje objašnjava primjerima. Imate fakulteta i javnih instituta u Republici Hrvatskoj gdje profesori i znanstveni istraživači nemaju elementarne uvjete za znanstveni i pedagoški rad. To se odnosi i na moju malenkost , koja je trideset godina zaposlena u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, u najvišem mogućem zvanju (http://www.imin.hr/prof.-dr.-andelko-milardovic ). Moram konačno reći što me godinama boli! Pa kud puklo, jer mi je, zbog nedostatka tehničkih uvjeta rada, pukao crno-bijeli film.
Nakon trideset godina rada u Institutu nemam svoju radnu stolicu, nemam svoj stol, nemam svoje računalo, nemam kredu, nemam spužvu, dok o radnoj sobi mogu samo snivati u besanim noćima virtualne stvarnosti. I onda me se još k tomu maltretira i javno moralno zlostavlja! Zbog čega?! Čemu se, skoro pred penziju, mogu nadati? Koga podupirati? Koju vladu? Čiju vladu?! Koju i čiju mafiju? Bešćutnu tiraniju manjine koja u zadnjih 25 godina reže sredstva za obrazovanje, znanost i kulturu, u doba kada su znanost, obrazovanje i kultura razvojni agensi u postmodernim društvima? To svi u razvijenom svijetu znaju osim minulih zatucanih hrvatskih vlada.
Pametna ili smart društva i države, a Hrvatska to očito zasad nije, znaju da je ulaganje u znanost i obrazovanje, informacijsko-komunikacijske i ine tehnologije, privremeni rashod u funkciji razvoja, ali na duge staze to je prihod, razvoj i rast. No, za sadašnje stanje nije kriva samo „politička klasa“, kriva je znanstvena i obrazovna zajednica, kao najumniji dio društva. Kao najumniji dio društva, dopustila je da je vodi najneumniji dio društva. Zato smo tu gdje jesmo. U kloaki svakodnevnog života. U mučnini!
Kao najumniji dio društva dopustila je da joj usud kroji pod kapacitirana politička klasa ili moćna tiranija manjine. Ta ista što u ponižavajući odnos stavlja stvarnu društvenu elitu, koja je zbog ovakvih odnosa bačena na koljena, zadovoljavajući se s mrvicama, kostima i otpacima sa stola političke klase. Ta ista politička klasa koja s nama vlada već 25 godina, ne zna tko joj glavu nosi ,a kamoli da bi imala smart glavu za organizaciju, vođenje i razvoj hrvatskog društva 21. stoljeća.
Ona ima glavu za konzerviranje status quo model društva po svojoj mjeri. Njezini dosezi izraženi su u egoizmu, narcizmu, punjenju vlastitih džepova, namirivanju unuka, kumova, „rodijaka“, „netijaka“, ljubavnica, kurvi, kurtizana te nedostatku društvene empatije. Zato smo tu gdje jesmo! Malo, pa nigdje!
Status quo model društva u zadnjih 25 godina instalirala je tiranija manjine i uz asistenciju međunarodne zajednice, bankarskih krugova, financijske oligarhije i mafije. Ta je manjina dovela društvo do prosjačkog štapa, demografske katastrofe i masovnog iseljavanja najobrazovanije populacije.
Tiranija manjine kontrolira resurse, vertikalnu promociju u institucijama. Potonja blokira protočnost ljudi, ideja, koncepata u strogo kontroliranim i zatvorenim te ultra birokratiziranim institucijama. Te nas institucije maltertiraju! Pa im se treba suprostaviti kako znamo, jer su one tu zbog nas, a nismo mi zbog njih, niti smo objekt njihova iživljavanja i moralnog zlostavljanja i maltretiranja.
Odnosi u društvu moraju se urgentno mijenjati. Mora se promijeniti odnos jednih prema drugima. Niti manjina može svojim egoizmom terorizirati većinu niti većina manjinu. Neki balans u društvu mora postojati, neki konsenzus, neki smisao, a ne samo egoizam, primitivizam, narcizam i egocentrizam na bazi novog socijalnog darvinizma, plitkosti, defektnog obrazovnog sustava, blentavih PP priča iz bolonjske šume i medijskog smeća masovne kulture, kao narkotičkog sadržaja za uspavljivanje i zatupljivanje narodnih masa ili zbunjivanja biračkoga stada. Beee! Beee! Beee!. Meee ! Meee!.
Toliko o aberacijama i defektima društva u kojem živimo!
Vladajućima je očito najvažnije imati glupo i zatupljeno političko tijelo, janjce koji će u izbornom procesu biti stavljeni na pozornicu, kako bi jedan dan u četiri godine u simuliranoj demokraciji imali umišljeni osjećaj moći, i kako bi se reklo da je to demokracija. Da! Ali simulirana! S tiranijom moćne manjine!
Unatoč mojim uvidima i izvidima igra tiranijske moći manjine očito se nastavlja (nisam naivna budala!) ali i moć igre ne posustaje! Treba biti uporan i izdržljiv! Krepat, ma ne molat! I sve ovo izdržati! Get i Radunica se nikad nisu predali, pa neće i ovdje i sada! „Uvik kontra“!